Danas sam se osjećala baš tako. Tužna sam i dalje, samo ne želim da mislim loše. Uz to sve, sjetila sam se oca. Otkako ga nema, osjećam se tako usamljeno i nezaštićeno. A sad će četiri godine. I ne mogu da vjerujem, da su košmari života bili prije 5, 6 godina a da njega nema. Medostaje mi. Voljela bih samo da ga jednom mogu zagrliti. Bar da ga odsanjam. Toliko mi nedostaje. Molim Boga svaku noć za njega. Toliko mi nedostaje. Sad kad prolazim kroz mnoge stvari, sve ga više razumijem. I teško mi bude što razumjela nisam. Teško mi bude samoj. Ponekad kao da je svijet stao i da sam sama. Izgubljena. A jedva sam se sebi povratila. Jedva. I ne želim ponovi prolaziti krot sta sam prosla. Zao mi je sto nisam potrazila pomoc, pa sam vjerojatno prolazci kroz sve sama, ostavila si oziljke i ne znam kako ih zalijeciti. Nedostaje mi za sto zivota. Samo da me zagrli i kaže kako ce sve biti uredu. I bilo je. Volim te zauvijek… ❤
Tužno i ružno…
