Skoro tri mjeseca mu prolazim pored kuće. Svaki put okrenem glavu u desno. Nekad pomislim, da li Dady misli o tome. Ja svaki put gledam gdje su svijetla upaljena i njegova i njena kola. Vidjela sam ga danas. Imala sam naočale i vraćali smo se sa posla, samo on je išao u mom pravcu. Ne znam da li me prepoznao. Ali ja, ja njega ne zaboravljam. Navikla sam se bez njega. No, čim spazim kola kao njegova, gledam registtacijske oznake i znam da je on i tafa ga i uočim. Vidim da je sretan i nije sam. Za očekivati. Samo pomislim, ponekad kao sada, osjeti li me…kao sto sam ja njega sada, sjeckajuci povrce, okrenula sam se i gledala u telefon, kao da sam se nadala pozivu, čemu već. Koja glupost, zar ne? Dady me voli i pazi. Baš sam mažena i pažena. Ali kad Connella vidim. Ahhh! Sjećanja, sjećanja.
22hours girl…
