05.01.2019.

Pita me mama:”Šta ti je ovo?” – dok izvlači suknjicu iz kese. Rekoh:”Suknjica!” – skidam trenerku i oblačim, dok se mati ibreti šta mi je, rekavši:”Pa Red, 29. ti je godina.” – rekoh pa šta, pogledaj kako mi stoji, kaže mati:”A kako ćeš sjediti u njoj?” – rekoh ovako, i pokazah joj, rekoh ako šef odobri nosit ću i na posao, a nisam luda da nosim na posao, nije za posla, još ja dodah:”Ovo kad izlazim sa momkom.” – smijem se samoj sebi, koliko nisam “normalna”. Nasmijale smo se obje, da bar mogu ovako u svemu biti “slobodna”, a ne mogu.

Spremam se za ispit, učim, a uhvatila me neka blaga nervoza pred put, ne volim kad moram kofer pakirat ali hajde, sretna sam, jer idem u nove avanture. To do listu nisam još napisala, ali već u glavi imam spisak.

Bole me noge, ne znam je li od novih čizama, što sam hodala jučer ili je to promijena vremena, popila sam tabletu, sinoć, Brufen, ne sjećam se je li mi pomogla, zaspala sam laganini…ili je to što nisam popila onaj šumeći, taj je najbolji.

Javio mi se jutros Juniorov brat, pa sam se iznenadila, rekla sam mu da ću doći sa društvom do njih, a neke sam im sitnice kupila.

Samo želim da sam sretna, to je tako lijep osjećaj, tako sam bila sretna sa njim, nesvjesno, kad se sjetim. Bio je i on, to mi je još bilo draže.

Voljela bih ga vidjeti, makar me i ne primjetio, samo da ga gledam.

Nisam jednom zamišljala kako stojim ispod drveta, preko puta mu kuće, i gledam ga.

Nisam to trebala uraditi, zakomplicirala sam i njemu i sebi život, ne znam kako mu je, znam da meni evo skoro nakon četiri mjeseca nije svejedno, navikla sam se, ali i dalje me “presječe”.

Mislim, možeš ti biti sa još njih ne znam ti koliko, mijenjati ljude u svom životu, ali čemu to, kao ono da zaboraviš nekoga, pa zar se ljudi mijenjaju tako? Ono “klin se klinom izbija”, da, ako to ne radiš srcem i dušom.

Nisam osjetila ljubomoru, ono ne pamtim, ugledala sam poznatu ličnost kako uživa sa svojom voljenom ženom, pomislila, koliko ima više muškarac prava nego mi žene u Islamu, dozvoljeno i nedozvoljeno. Neka mi Bog oprosti šta sam pomislila u tom trenu, ne želim ni napisati.

Nervozna sam i dalje zbog puta, samo da krenem i to je to, brzo je prošao odmor, nisam mu se ni nadala, nisam se još ni spakirala, ono ja to sve u zadnji čas, ne treba tradiciju ukidat, lažem, tu treba…ne treba ništa u zadnji čas.

Svašta bih, svašta mi se radi. Ono, radujem se novim avanturama u životu, toliko toga bih…toliko toga moram smisliti šta i kako, prije nego što ponovo kofere vratim, a ne vraća mi se.

Nešto mi mozak traži, a ne mogu da dokučim. Mislim da ću malo odspavati i letim.

Komentariši