30 minuta u parku na klupi…

…nisam imala wi – fi, te sam pripremala mozak za radionicu, i grijala se na suncu, više kosa, jer je bilo pohladno iako je lijepo sijalo. “Seka, koliko je sati?” – mislim hello, pa zar stvarno nemaš mobitel, još mi reče seka, ojh…stariji čovjek, otac može da mi bude, osjetila sam da me gleda i da će nešto reći, tako mi je šesto čulo govorilo. Ali hajde, rekoh koliko je sati. Izlazim iz Opštine i ugledah ga, mladića, sa leđa. I sjedoh na klupu, potom on dolazi sa kolegom, sjeda na klupu do, malo sam ga odmjerila, ali sam jasno vidjela da me gleda, dopao mi se na prvu. Sjedili su, pa su onda obojica gledali ka meni, a ja ovo zapisivala, smijala sam se unutar sebe. I onda je on opet gledao, i kao da je čekao eye contact i ja ga ne usmjerih, damn girl! Kupila sam opet dvije različite vrste jufki, jedne za pite kao što ih kući spremam, mislim za 1,15 KM ne bih dimila po kući, ako još budu kvalitetne, onda tek neću te još za baklave, te imam sad tri pakovanja jufki od tri domaća proizvođača i danas ću se potruditi da ja napravim baklavu, mozak sam umorila i dopada mu se to, spava mi se, iako sam sinoć prije 22h zaspala i probudio me bol zuba, da za malo ne izludih. Legnem zaboli me, okrenem se na drugu stranu boli opet, popijem terapiju, boli i dalje, neće suze, i neće, onda ustanem i dva kafetina roknem i hopa, samo glava do prije sat me boljela. Opet nisam otišla na pregled, i dalje se ohrabrujem, sad sam si dala vremena do Ponedjeljka. Umorna sam, zaspat ću, želim san, ali kad god ovako umorna legnem na jastuk, mozak počne razmišljati o svemu i svačemu. Odoh leći. Hajde živjeli!